Predmet koji je došao do Ustavnog suda je vezan za zakon mjerodavan u Bruxellesu 2009., kad je jedna fizička osoba kupila nekretninu te se obvezala da u roku od dvije godine u istu prebaciti stalno prebivalište i zadržati stalno prebivalište u Bruxellesu cijelih 5 godina (danas se kupac mora obvezati zadržati prebivalište u samoj nekretnini) kako bi imala pravo ne platiti porez na promet nekretnina na prvih 60.000 € plaćene cijene (= 7.500 € manje poreza – danas je to puno više).
U tom slučaju, kupac je uspio prebaciti u kupljenu nekretninu svoje stalno prebivalište tek malo nakon isteka roka od 2. godine od kupoprodajnog javno-bilježničkog ugovora, radi dokazane više sile, te je u toj nekretnini (znači u Bruxelleskoj regiji) imao stalno neprekidno prebivalište više od 5 godina.
Tadašnji je bruxelleski zakon predviđao mogućnost da kupac dokaže da u kupljenoj nekretnini nije mogao zadržati stalno prebivalište cijelih 5 godina radi više sile (pazite ! uvjeti za dokazivanja više sile nisu jednostavni). Ako je kupac to mogao dokazati, nije morao (do) platiti porez koji je kod kupnje izbjegao (7.500 €). Ta mogućnost zakonski nije bila predviđena ako kupac nije bio u stanju u kupljenu nekretninu prebaciti stalno prebivalište u roku od dvije godine radi više sile. Striktno gledajući, ako kupac u kupljenu nekretninu prebaci stalno prebivalište dvije godine i jedan dan nakon potpisivanja javno bilježničkog ugovora kojim je tu nekretninu kupio, dužan je platiti dodatan porez na nekretnine (tada 7.500 €) te čak i dodatnu novčanu kaznu ako ne može dokazati da je postojala viša sila radi koje nije mogao poštivati svoju obvezu.
Dosta je jednostavno razumjeti u čemu je problem, jer viša sila u principu omogućuje dužniku ne ispuniti svoju obvezu bez poslijedica, a gore navedene situacije su vrlo slične, te u jednoj situaciji čak ni viša sila ne pomaže za izbjeći plaćanje dodatnog poreza, bez da je kupac bar imalo kriv (viša sila podrazumijeva da nema nikakve krivnje).
Ustavni je sud usporedio situaciju u kojoj kupac nekretnine koji radi više sile ne uspije u nekretninu prebaciti glavno prebivalište – koji mora platiti dodatan porez - sa situacijom u kojom kupac prebaci u nekretninu u zakonskom roku stalno prebivalište ali ga ne uspije, radi više sile, zadržati cijelih 5 godina – koji ne mora platiti dodatan porez. Sud smatra da su ti kupci u sličnim situacijama, koje se mogu usporediti jedna s drugom.
Naime, kako bi zakon mogao predvidjeti različite posljedice za različite situacije, zakonodavac u principu mora uzeti u obzir situacije koje su u stvarnosti objektivno različite te ako za to postoji razuman razlog.
Treba isto imati na umu razloge radi kojih su ti uvjeti (prebacivanja stalnog prebivališta u nekretninu i 5 godina stalnog prebivališta u istoj) određeni. Naime, bruxelleska vlada je odlučila smanjiti porez na prijenos vlasništva nekretnina iščekivajući tako dovesti na svoj teritorij mlade porodice i radnike middle class koji će što duže ostati na njenom teritoriju i tako plaćati razne poreze (na dobit, na dohodak, na vlasništvo nekretnina, na nasljedstvo) te stvarati poduzeća i radna mjesta.
Ustavni sud smatra da bruxelleski zakonodavac prekršio princip jednokosti i ne diskriminacije jer nije imao valjanih razloga za oslobađanje od plaćanja dodatnog poreza u jednoj situaciji (kupac ne može ostati u nekretnini cijelih 5 godina) i za ne oslobađanje od plaćanja dodatnog poreza u drugoj situaciji (kupac ne uspije prebaciti službeno prebivalište u nekretninu u roku od 2. godine). Posljedica toga je da kupac koji nije u kupljenoj nekretnini uspio na vrijeme prebaciti stalno prebivalište ne mora platiti dodatan porez.
Na kraju imajte na umu da će se porezni uvjeti za kupnju nekretnina u Bruxellesu uskoro promijeniti.
Tristan Krstić