Klauzula kojom kupac uvjetuje kupnju nekretnine dobivanjem bankovnog kredita (uz eventualno preciziranje visine kredita) je vrlo česta. Gotovo u svim slučajevima je ta klauzula napisana na način da samo isticanje predviđenog roka znači da je uvjet ispunjen, osim ako kupac u tom roku ne dostavi prodavatelju informaciju da nije dobio kredit ili kopiju odluka kojim banka ili banke odbijaju dati traženi kredit.
Uvjetna kupnja znači da kupac mora odmah nakon potpisivanja predugovora tražiti kredit od jedne ili više banaka i dostaviti banci ili bankama tražene dokumente. U nekim slučajevima bankama treba više tjedana da bi donijele konačnu preciznu odluku. Ukoliko predugovor navodi da uvjet nije ispunjen jedino ako kupac dostavi u određenom roku dokaz da su mu jedna ili dvije banke odbile odobriti kredit za tu kupnju, taj dokaz je neophodno dostaviti i to na dogovoreni način (u predugovorima je to često preporučeno pismo).
Ukoliko se taj dokaz (u tom slučaju) ne dostavi, rizik je dvostruki :
- prodavatelj može tražiti da se kupoprodaja napravi do kraja, s rizikom da ne može naplatiti kupoprodajnu cijenu;
- prodavatelj može tražiti da kupac plati ugovorom dogovorenu svotu, koje je uglavnom 10 ili 15 % od kupoprodajne cijene.
Sudovi često presuđuju u korist prodavatelja, i 10 do 15 % od dogovorene cijene ne smatraju previsokom odštetom. Tako je na primjer Viši sud u Monsu (3. 10. 2014) presudio da kupac mora prodavatelju platiti 15 % od kupoprodajne cijene jer je ista ugovorna odšteta vrijedila za obje ugovorne strane. U tom je slučaju interesantno da je kupac dobio na vrijeme dva pisma od dvije banke koje mu odbijaju odobriti kredit ali nije dostavio kopiju tih pisama prodavatelju.
Treba zaista biti jako oprezan kod potpisivanja predugovora i tražiti pravni savjet.