U Belgiji su mnogi sudovi već godinama prespori, nepraktični i zakrčeni. Tek od nedavno je moguće u nekim sudovima poslati službene dopise (« conclusions ») elektronskim putem, dok takva praksa postoji u drugim zemljama već više godina. Ni pravosuđe niti pravda nisu prioriteti Vlada i Parlamenta jer nisu politički dovoljno korisni za dobivanje glasova birača. Zadnjih godina su budžeti za pravosuđe smanjivani jer nema dovoljno financijskih sredstava (treba podijeliti kolač koji je na stolu). Ministar pravosuđa, bivši odvjetnik, situaciju objašnjava nedostatkom novca, a kada ga se prozove činjenicom da su on i njegovi prethodnici obećali nove budžete za pravosuđe, jednostavno odgovori da će pitati Vladu.
Pravosuđe, pravda te osjećaj pravičnosti su temelji zajedničkog života. No, ukoliko većina državljana nema povjerenja u pravosudni sistem, zašto bi ta većina onda trebala poštivati zakone ?
Sudovi imaju sve manje sredstava, financijskih i ljudskih. Nedavno je belgijski sud (Predsjednik prvostepenog suda u Bruxelles) naredio da se jedan lokalni sud zatvori jer je postojala opasnost da se strop sruši na djelatnike ! Suci nisu imenovani na mjestima koja moraju zakonski biti popunjena. Ministar odlučuje zatvarati lokalne sudove (juge de paix) kako bi smanjio troškove ali Upravni sud (Conseil d’état) poništava jednu takvu odluku. Kad predsjednik suda traži od Ministra sredstva da se napokon neophodni radovi u sudnici dovrše, Ministar mu odgovara da djelatnici suda mogu sami, ako žele, dovršiti radove i ofarbati zidove!
U zadnje vrijeme se na sudovima sve više gube spisi i dokumenti u spisima jer ih nema tko sortirati i precizno spremiti.
Troškovi bilo kakvog sudskog postupka su narasli zadnjih nekoliko godina. Nedavno je na primjer odlučeno da se mora platiti dodatnih 20 € za svaki novi spor. Odvjetnički honorari i troškovi podliježu odnedavno PDV-u, što zapravo znači poskupljenje od 21 % za sve osobe koje ne mogu odbiti PDV.
U slučaju da ste u sukobu sa vjerovnikom, dužnikom, vlasnikom, podstanarom, dobavljačem, kupcem ili bilo kojom osobom ili firmom, često je bolje izbjeći sudnicu. Prva pitanja koja si trebate postaviti su sljedeća :
- imate li dovoljno preciznih dokaza da ste u pravu, na temelju zakona ili ugovora ?
- jeste li spremni provesti sate na eventualnom vještačenju (npr. ako je problem u nekim radovima na nekoj nekretnini), pregledu prijedloga dopisa, dopisivanju sa odvjetnikom ?
- je li protivna strana financijski stabilna, jer ukoliko nije, eventualnu presudu ćete moći na kraju jednostavno nalijepiti na zid ?
- jeste li spremni na potencijalno dug sudski postupak i na sve rizike koji ne mogu uvijek biti na početku predviđeni ?
- jeste li spremni snositi sve troškove sudskog postupka (u slučaju da suprotna strana nije solventna)?
S obzirom na odgovore na ta pitanja, možete odlučiti hoćete li ići na sud. Ipak, u većini slučajeva će alternativni načini rješavanja sporova biti preporučljivi.
Učinkovito korištenje alternativnih načina rješavanja sporova ovisi prvo o odvjetnicima i onda tek o njihovim strankama. Naime, ukoliko odvjetnici inzistiraju od svojih stranaka da dođu do razumnog sporazuma sa suprotnom stranom (« mettre de l’eau dans son vin » što se ne prevodi kao « napraviti bevandu » već kao « biti razuman »), stranke se mogu rijetko suprotstaviti, makar je nekad to za njih pitanje principa.
Gotovo je uvijek bolje postići sporazum, do kojeg može doći zapravo i tijekom sudskog postupka. Razlozi su mnogobrojni : velike brige oko sudskog postupka, nesigurnost; razni honorari i troškovi koje nije uvijek moguće predvidjeti ; kakve god dokaze imali i kakav god zakon bio, nikada niste sto posto sigurni da ćete pobijediti na sudu ; bolje platiti (ili dobiti) npr. 60 % od traženog danas, nego eventualnih 100 % puno kasnije i možda zapravo nikad.
Razne alternative sudskim postupcima postoje :
- Pregovaranje (« négociation »), gdje vi sami ili bolje sa vašim odvjetnikom (koji će već moći predvidjeti potencijal sudske presude na temelju dobivenih informacija) pokušate doći do nagodbe sa suprotnom stranom. Možete poslati opomenu pred tužbu, eventualno uz već pripremljenu tužbu. Ako je protivna strana spremna na pregovaranje, pokušajte pronaći sporazum uz stručnu pomoć;
- Mirenje (« conciliation ») koje možemo definirati kao « svaki postupak, bez obzira na to provodi li se u sudu, instituciji za mirenje ili izvan njih, u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje » (hrvatski zakon o mirenju). Mirenje se može pokrenuti prijedlogom jedne strane u sporu koji prihvati druga strana, zajedničkim prijedlogom obiju strana za mirnim rješenjem spora, te eventualno prijedlogom treće osobe (npr. suca u sudskom postupku) ;
- Posredovanje (« médiation ») je postupak kojim će neutralni posrednik (« médiateur ») pokušati pomoći suprotnim stranama doći do sporazuma, olakšavajući komunikaciju među njima ;
- Arbitraža « arbitrage » sliči zapravo sudskom postupku jer arbitražni sud donosi na kraju uglavnom definitivnu presudu. Postupak pred arbitražnim sudom se ipak često razlikuje od onog pred državnim sudovima. Troškovi arbitraže su veći. Obje strane moraju biti suglasne ići putem arbitraže (ili u početnom ugovoru ili nakon nastanka spora). Postupak je uglavnom brz i ostaje povjerljiv.
Nijedan spor nije dovoljno nalik nekom drugom sporu da bi se moglo jednostavno odlučiti koja je najbolja solucija, te je važno uzeti u obzir sve relevantne činjenice prije donošenja odluke ili prije davanja prijedloga.
Ipak, u nekim slučajevima alternativni načini rješavanja sporova ostaju alternativni, jer suprotna strana uopće ne odgovara na opomenu pred tužbu ili jednostavno odbija bilo kakvu opciju. Isto tako, alternativni načini rješavanja sporova su nekad izlike kako bi jedna strana dobila na vremenu. U nekim slučajevima od početka nema drugog izbora nego pokrenuti sudski postupak, zbog npr. izričite prevrtljivosti i lažljivosti suprotne strane, ili zbog rizika stečaja ili nestanka imovine suprotne strane u kratkom roku.
Na koncu, ideja belgijskog ministra pravosuđa (kroz smanjivanje financijskih sredstva u svrhe pravosuđa) je malo po malo prebaciti donošenje pravde u privatni sektor kako bi se pravosuđe rasteretilo. Ideja ne bi bila loša ukoliko bi na taj način sudovi bili efikasniji, ali način na koji bi se do toga došlo je diskutabilan.